Tajni život skulpture

Fotografski arhiv Galerije Meštrović u Splitu sadrži više od 3500 fotografija koje je po narudžbi za Muzeje Ivana Meštrovića načinio Zoran Alajbeg. Alajbeg, koji se fotografijom bavi od 1978. godine, u protekla je dva desetljeća svoj objektiv toliko često usmjeravao na Meštrovićeva djela, stvorivši tako pozamašnu fotografsku zbirku pohranjenu u Muzejima Ivana Meštrovića.

Znatan broj fotografija nastao je u sklopu velikih izložbenih projekata posvećenih značajnijim temama i motivima Meštrovićeva opusa.¹ Prateći kustosku koncepciju, svojim senzibiliziranim pristupom Alajbeg je zabilježio ono neuhvatljivo − čuvstvenu komponentu ženskih aktova, uzvišenu spiritualnost religioznih motiva, ili pak individualne značajke portretiranog subjekta. Za potrebe monografskih izdanja posvećenih muzejskim jedinicama Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu i Otavicama fotografirao je Meštrovićeva arhitektonska zdanja, kao i umjetnine koje su dijelom njihovih stalnih postava.² Iako su fotografije rađene po narudžbi te za specifičan projekt, Zoran je umjetnik iznimna senzibiliteta kojem ne trebaju naputci – njegova fotografija je izvanredna nadogradnja uobičajenom promatranju skulpture. No osim naručenih projekata Alajbeg bilježi Meštrovićeva djela i samostalno, kao što su primjerice javni spomenici, prenoseći fotografijom vlastitu impresiju dobro nam poznatih javnih skulptura.³

Alajbeg gotovo uvijek radi sam, bez ikakve asistencije, uranjajući u svoj svijet kroz oko kamere. U njemu nema nikakvih manipulacija ni vanjskih podražaja, osim subjekta njegove fotografije i njegova neposrednog okoliša, pokušavajući uhvatiti interakciju živog i neživog svijeta. Iako tehnički iznimno potkovan, skromno će reći: „Meni je aparat samo pomoćno sredstvo, koje zabilježi moj pogled…“ A taj pogled pristupa Meštrovićevu djelu s iznimnim poštovanjem i razumijevanjem.

Uvijek uzima u obzir duh mjesta na kojemu je skulptura postavljena. Tako Portret Olge Meštrović (kat. br. 24), koji je izložen u velikoj ulaznoj dvorani Galerije Meštrović u Splitu, svojim odlučnim pogledom i samouvjerenim stavom, postaje „gospodarica kuće“ − nekadašnje obiteljske vile čije arhitektonske detalje, poput prozorskih otvora i stupovlja, obuhvaća Alajbegov kadar. Mramorna skulptura Čekanje (kat. br. 20), koja je svoj stalni smještaj pronašla u atriju Atelijera Meštrović u Zagrebu, izvire iz sjenovita, intimna kutka zatvorenog atrija. Ono što se posebno ističe jest kontrast toplog i mekog svjetla koje klizi po hladnom mramoru. Okamenjeni ženski lik kao da započinje svoj život u nekom paralelnom svijetu čuvstva, kontemplacije i snatrenja. Spomenička skulptura Mila Gojsalić (kat. br. 28) stameno vlada nad prostranstvom kanjona rijeke Cetine iznad Omiša, dok u pozadini sviće dan, simbolično nagovješćujući sudbonosnost zadatka koji je stavljen pred poljičku junakinju. Muški kipovi, poput Miloša Obilića (kat. br. 6), svojim napregnutim mišićjem, dinamičnim pokretom i snažnim iskorakom ovladavaju kompozicijom Alajbegova kadra. Kiklop (kat. br. 23), koji je prikazan upravo u trenutku u kojemu će snažnim zamahom ruke odbaciti kamenu gromadu, na Alajbegovoj fotografiji, koja ga zahvaća iz neuobičajena kuta gledanja – odostraga, dobio je dodatno ubrzanje.

Skulptura nimalo ne gubi svoju materijalnost iskazanu igrom svjetla i sjene, teksturom kiparske površine, ovladavanjem prostora. U Alajbegovu kadru zadobiva svoj potpuni smisao. Uzbibana površina brončane skulpture Djevojčica pjeva (kat. br. 3) u savršenom je suodnosu s uzburkanim morem na horizontu. Alajbeg uočava upravo takve detalje, i ne propušta priliku da ih zabilježi objektivom svoje kamere u datom trenutku, svjestan da se takav savršen kadar, kao i trenutak inspiracije, vjerojatno neće ponovno dogoditi. U drugim slučajevima će, stvaranjem vlastite scenografije, proizvesti sasvim novi doživljaj. Tako, primjerice, senzualno žensko poprsje Žena u zanosu molitve (kat. br. 13), prikazano u beskonačnom prostoru, na tragu metafizičkog slikarstva, zadobiva jednu magičnu, gotovo nadrealnu komponentu.

Alajbeg prepoznaje da je Meštrović kipar osjećaja te svojim fotografskim pristupom pojačava sve one misli i emocije koje su, usudimo se pretpostaviti, bile utkane u kiparevo stvaranje. Zoranov izniman senzibilitet omogućuje da rakursom i svjetlom pokaže upravo ono bivanje ispod površine u kojemu skulptura započinje sasvim novi život. I iako fotografija nikad neće zamijeniti neposredni doživljaj kiparskog djela u svoj punini njegova volumena i prostora koji zauzima, fotografija Zorana Alajbega ostaje kao snažan memento na njega i emociju koju smo osjetili u trenutku neposrednog dodira s umjetničkim djelom. Kao i Meštrovićevo stvaralaštvo, Alajbegova fotografija ima dimenziju dugog trajanja.

Zorana Jurić Šabić

¹ Portreti suvremenica i suvremenika – univerzumi osobnih susreta i društvenih isprepletenosti (Križevci, 2021., Zagreb, 2021./2022., Virovitica, Sinj, Vrpolje, 2022.); Otisci duše – religiozna umjetnost Ivana Meštrovića (Pula, 2019.); Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića (Zagreb, 2016., Ljubljana, 2018.); Ivan Meštrović: Zahvalimo njoj… (Zadar, Vrpolje, 2013.).
² Crkva Presvetog Otkupitelja – Ivan Meštrović u zavičajnom kontekstu (2020.), Galerija Meštrović – katalog stalnog postava (2018.), Ivan Meštrović: Povijest Isusa iz Nazareta u drvu / crkvica Svetoga Križa, Meštrovićeve Crikvine-Kaštilac (2017.).
³ Tako su primjerice Meštrovićevi Spomenik Grguru Ninskom (1927.) i Spomenik Marku Maruliću (1924.) prikazani u sklopu izložbe Zoran Alajbeg / Lice grada, 10. – 28. siječnja 2008. u Salonu Galić u Splitu.