Ivan Meštrović (1883. – 1962.) odrastao je u Otavicama, malom selu u Dalmatinskoj zagori. Odgajan je u tradicionalnoj seljačkoj obitelji, u patrijarhalnoj zajednici, čiji su se svjetonazori oblikovali pod utjecajem staroslavenske mitologije, pučkog praznovjerja, lokalnih običaja i kršćanske tradicije. Jedina dostupna literatura mladome Meštroviću bilo je Sveto pismo i epske narodne pjesme. Upravo su motivi iz Novog zavjeta i narodne predaje prvi potaknuli njegovu dječačku maštu na kreativan rad. Prema nekim izvorima, njegovo prvo djelo je Isus na križu, skulptura koju je izradio u Otavicama, urezujući drvo svojim pastirskim nožićem.

Za školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču Meštrovićev izlagački rad u okviru umjetničke grupe Secesija kontinuiran je i redovit. Zanimljivo je, međutim, da na XXIV. izložbi Secesije (1906.), koja je bila posvećena sakralnoj umjetnosti, nije sudjelovao, uz objašnjenje da „se ne bavi religijskim temama“. Kako je onda od mladog umjetnika nezainteresirana za religijske teme postao jedan od ponajboljih stvaratelja religiozne umjetnosti?

Odgovor, uz brojne dokaze koji podupiru ovu tvrdnju, ponudit ćemo izložbom Meštrovićevih religioznih radova. No, za početak razumijevanja njihova značenja i važnosti indikativan je stav Ivana Meštrovića, koji „smatra religijski kult najljepšim ostvarenjem ljudske duše i uma, te u konačnici, najuzvišenijom temom u umjetnosti“. Ovakav pristup, formuliran u njegovoj prvoj, londonskoj monografiji 1919. godine, može se primijeniti na cijeli njegov religiozni opus.