Menu
Menu
Rani crteži nastali za vrijeme Meštrovićeva studija u Beču (1901. – 1906.) svjedoče o njegovoj brzoj asimilaciji kulturnom ozračju austrijske prijestolnice na prijelazu stoljeća. Crpeći inspiraciju iz literarnih izvora i usmene predaje, Meštrović propituje smisao ljudskog postojanja i svekolikosti življenja, uz nezaobilazne motive patnje, bolesti i smrti. Crteži su rijedak primjer ilustriranja književnih izvora unutar Meštrovićeva opusa te otkrivaju neograničenost kipareve mašte i narativnih sposobnosti, stvarajući melankolične ambijente s bogatim repozitorijem vizualnih simbola.
Unutar grupe simbolističkih crteža brojnošću i kvalitetom ističu se ilustracije Danteove Božanske komedije. Podstrek za njihovo stvaranje mladi Meštrović dobio je od Izidora Kršnjavog, koji se upravo u razdoblju od 1904. – 1906. godine bavio prijevodom spjeva. I dok je na istim ilustracijama istovremeno radio i njegov bliski prijatelj, slikar Mirko Rački, kojemu je Kršnjavi pribavio narudžbu za ilustracije Danteova spjeva, Meštrovićev individualan pristup obradi literarnog predloška očituje se u neposrednom poniranju u prizor, bez posredstva „vodiča“ (Vergilija i Dantea) te izravnom suočavanju s posljedicama grijeha.
Izraziti grafizam ranih crteža postignut je rasterom tankih crtica (šrafiranje), dok atmosferu gradi „slikarski“, prekrivajući veće površine pastelom, akvarelom ili laviranim tušem. U načinu komponiranja prepoznaje se utjecaj velikih slikarskih kompozicija Gustava Klimta. No, dok je kod austrijskog slikara naglasak na dekorativnosti i plošnosti, Meštrovićevi crteži, sasvim svojstveno kiparskom afinitetu, ostavljaju dojam opipljive prostornosti.
Povratak k heroizmu
Beč, 1904.
tuš na papiru
20,9 x 16,2 cm
inv. br. GMS-225
Crtež koji je sam datirao i imenovao, nedvojbeno upućuje na Meštrovićevo traženje inspiracije u slavenskim legendama, što će kasnije kulminirati u realizaciji Kosovskih fragmenata (1908. – 1912.). Prema dataciji crteža vidljivo je da je njegovo obraćanje prema prošlosti – vremenu heroja i junaka – započelo i mnogo prije nego je svoje simbolikom prožete skulpture predstavio na izložbi Nejunačkom vremenu u prkos (Zagreb, 1910.).
Središnji motiv crteža, golemi torzo, prepoznajemo kao ishodište kasnije realizacije u kiparskoj formi mramornog torza Banovića Strahinje. U novijim interpretacijama ovog dijela Meštrovićeva opusa, koje se dotiču poimanja tjelesnosti i čulnosti u njegovim radovima, Prančević (2016: 17) ovaj crtež navodi kao primjer Meštrovićeve strategije samovoljne „cenzure“:
„Namjernom mutilacijom Ivan Meštrović svodi tijelo na status idola kao reprezentaciju herojske snage i inherentne joj muškosti. Ipak toj vizualnoj reprezentaciji muškog ideala nedostaje prikaz falusa čija bi veličina mogla biti sporna. Fetišizacijom muskulature umjetnik pripovijeda o snazi antičkih vremena i svojstvenim im vizualnim reprezentacijama i kanonima, no erotski naboj pojačava odsutnošću potpunog prikaza muškog libidinoznog polja.“
Ljubavnici s krilatom zmijom
Beč, 1905.
crni pastel i tuš na papiru
24,7 x 29,4 cm
inv. br. GMS-229
Putenost muškog i ženskog tijela, stisnutih u ljubavnom zagrljaju, naglašena je bjelinom puti i mekim modeliranjem – šrafiranjem, ističući obline nagih tjelesa. Motiv krilate zmije i prostorna tmina, postignuta gustim namazima pastela, doprinose zloslutnoj atmosferi prizora.
Interpretirajući dio Meštrovićevih radova kao ilustracije Danteove Božanstvene komedije, Čerina (2004: 9) ovaj crtež povezuje s V. pjevanjem Pakla koje, među ostalim, spominje grešne ljubavnike Paola i Francescu: „Taj prizor zanosnog ljubavničkog zagrljaja mladi Meštrović naglašava simboličnim motivom postelje, odnosno gnijezda s krilima goluba koja se preobličuju u zmiju – biblijsku napasnicu i simbol prvog grijeha.“
Zanimljivo je, međutim, što se ovaj crtež može tumačiti i kao Meštrovićeva osobna refleksija trenutne životne situacije. Prančević (2017: 49) tako u ljubavnicima prepoznaje Ivana i Ružu Klein, njegovu tadašnju nevjenčanu suprugu, „kako se u ležećoj pozi nagi grle u prisuću krilate zmije, simbola koji ujedinjuje vrijednost dobre i zle kobi. (…) mladi par tada živi nevjenčano, što je u suprotnosti s općeprihvaćenim uzusima vremena.“
Bibl.: ČERINA 2004: 36, kat. br. 19. KEČKEMET 1988: 248. KRAŠEVAC 2017: 184. PRANČEVIĆ 2008 a: kat. br. 3. PRANČEVIĆ 2016: 5-7. PRANČEVIĆ 2017: 49-50.
Izl.: Rovinj 2002. Split 2004. Zagreb 2004 a. Slavonski Brod 2008. Zagreb 2016. Zagreb 2017. Ljubljana 2018.
Ulaz kroz vrata pakla
Beč, 1905.
pastel i tuš na papiru
38,8 x 32 cm
inv. br. GMS-237
Unutar lučno nadsvođena trijema nagurana su naga ljudska tijela. Klečeći položaj ljudskih figura, njihovi bolni izrazi lica te skučenost ulaznog prostora nadvijena mračnim svodom stvaraju tjeskobno ozračje. Prizor je prepoznat kao ilustracija III. pjevanja Pakla (Čerina 2004: 43), kojim se opisuje ulazak u pretpakao, svojevrsno predvorje pakla, gdje „nema zvijezda, odjekuju uzdasi, plač i glasno naricanje“.
Četiri pjesnika
Beč, 1905. – 1906.
tuš, crni i bijeli pastel na papiru
31,8 x 26,5 cm
inv. br. GMS-247a
Crtež na kojemu su prikazana četiri naga muška tijela okupljena oko izvora svjetla prepoznat je kao ilustracija stihova iz Danteova IV. pjevanja Pakla (85. – 88. stih). Time četiri muškarca postaju četiri pjesnika – „četiri velike sjene, ni tužna ni vesela lica“ – Homer, Horacije, Ovidije i Lukan, antički pjesnici koje Dante susreće u limbu. Tamo se nalaze mnogi antički, odnosno pretkršćanski, mislioci i pjesnici koji nisu mogli spoznati Boga.
Gusto nanesene linije prekrivaju cijelu površinu lista stvarajući turobnu atmosferu, a središnji izvor svjetla rasvjetljava tek lica i ruke. Svjetlosni sjaj na pojedinim dijelovima tijela dodatno je naglašen nanošenjem bijelog pastela.
Jato ljubavnika
Beč, 1905.
olovka na papiru
21,9 x 25,2 cm
inv. br. GMS-244a
Masa isprepletenih muških i ženskih tjelesa zaustavljena je u trenutku poljupca, dodira ili zagrljaja. Cijeli prikaz dinamiziran je pokretima ruku i nogu te zamasima glava. Ovakav dinamičan niz muško-ženskih parova u interakciji podsjeća na figurativni friz kakvim je Meštrović ukrasio Vazu, koju je modelirao u svom bečkom atelijeru 1905. godine. U pitanju je reinterpretacija starogrčkog tipa vaze, čiji je vrat ukrašen gusto zbijenim ljudskim tjelesima. Četiri para prepuštaju se razigranim tjelesnim dodirima, pa se pretpostavlja da je ovaj crtež preliminarna studija za spomenuti reljefni friz, koji će Meštrović razraditi i u prirodnoj veličini kao dio javnog spomenika u Zagrebu, Zdenca života (1905.).
Čerina (2004: 49), međutim, u ovome crtežu prepoznaje ilustraciju grešnih ljubavnika iz V. pjevanja Danteova Pakla, „upravo zbog opisa duge povorke sjena, što ih je ljubav rastavila s našim životom, a vjetar ih lagano nosi.“
U ponoru
(Vanni Fucci)
Beč, 1905.
tuš, crni i bijeli pastel na papiru
47 x 31,6 cm
inv. br. GMS-252a
Prizor je prepoznat kao ilustracija za XXIV. i XXV. pjevanje Pakla, u kojemu se među kažnjenim lopovima ističe Vanni Fucci. Mračan ambijent rasvijetljen je munjom (Božjom opomenom), čime je glavni lik dodatno istaknut, kao i njegova jezovita okolina – tlo prekriveno lubanjama i kosturima po kojima gmižu zmije. Vannijeva kazna očituje se u neprestanom ponavljanju: nakon što ga zmija ugrize, pretvara se u pepeo iz kojega biva ponovno stvoren kako bi trpio beskrajnu kaznu.
Osim toga, kako zamjećuje Prančević (2003: 251), na svim Meštrovićevim ilustracijama Pakla zamjetan je izostanak dvaju vodiča kroz pakao, Dantea i Vergilija, čime nas crtač stavlja u ulogu izravnih promatrača, pojačavajući doživljaj fantastičnih prizora koje je tako slikovito rekreirao.
Kažnjeni tat
(Skica za Vanni Fuccija)
Beč, 1905.
crni pastel na papiru
29,4 x 21,1 cm
inv. br. GMS-228
Nagi muškarac u grčevitoj borbi sa zmijom studija je za prethodno opisanog kažnjenog lopova – Vannija Fuccija. Osim toga, Čerina (2004: 39) upravo u ovom crtežu prepoznaje Danteove stihove iz XXIV. pjevanja kojima opisuje kakva je kazna snašla lopove u sedmoj jaruzi Osmog kruga pakla (91-97):
„Sred tog okrutnog i strašnoga mnoštva trčahu goli, prestrašeni ljudi, bez nade, da će naći utočište ili (kamen) heliotrop. Zmijama im ruke otraga svezane bijahu, te im probadahu bubrege repom i glavom, a bijahu sprijeda spletene u čvor.“
Nošenje ranjenika
Beč, 1905.
tuš na papiru
32,7 x 20,2 cm
inv. br. GMS-246b
Velik broj Meštrovićevih ranih simbolističkih crteža posvećen je motivu smrti, kao što su primjerice crteži Odlazak u nepovrat (kat. br. 21), Oplakivanje mrtvaca (kat. br. 22) i Žene na groblju (kat. br. 20). Za razliku od spomenutih crteža izrazite slikarske kvalitete, cjelovite kompozicije i pomalo mračna ugođaja, na ovome crtežu, upotrebom tuša te šrafiranjem sitnim linijama, prevladava grafički izraz. Kompozicija je dokinuta na lijevoj strani, te je možda posrijedi studija za složeniji prikaz.
Žena na groblju
(Groblje krivovjeraca)
Beč, 1906.
tuš i pastel na papiru
30,5 x 47,8 cm
inv. br. GMS-233
Tema smrti i prolaznosti života zastupljena je na nekoliko Meštrovićevih ranih simbolističkih crteža: Odlazak u nepovrat (kat. br. 21), Žene na groblju i Oplakivanje mrtvaca (kat. br. 22). Prančević ovaj crtež vezuje uz poznati literarni izvor (Galerija Meštrović 2018: 186-187):
„Većina sačuvanih Meštrovićevih crteža iz bečkog razdoblja bila je pod izravnim literarnim utjecajima, bilo antologijskih djela književnosti bilo usmene književnosti. Na ovom crtežu antropomorfne stijene mogu se iščitati kao 'kameni svatovi', pojava koja je budila imaginaciju našeg stanovništva, a koju je iz tradicije u pisani stih prenio August Šenoa.“
Kako zamjećuje Kečkemet (1988: 246), crteži su kompozicijom i likovnom obradom karakteristični za razdoblje zvano fin de siècle, a „tipičan simbolistički repertoar“ uključuje groblje, čemprese, crkvice ili stare ruševine. Siluete kamenih svatova, odnosno ženske siluete zavijene u bijelo na crtežu Žene na groblju, okružene sjenovitim krošnjama čempresa, postižu isto ono mračno i melankolično ozračje kakvo se može doživjeti promatrajući alegorijsku sliku Otok mrtvih (1883.), remek-djelo švicarskog simbolističkog slikara Arnolda Böcklina.
Odlazak u nepovrat
Beč, 1906.
crni pastel i tuš na papiru
38,8 x 49,3 cm
inv. br. GMS-254a
Motiv smrti prisutan je na nekoliko Meštrovićevih ranih crteža, u skladu s čestim prikazima općeljudskih tema unutar simbolističkog razdoblja. Interpretacijski opis ponudio je Kečkemet (1988: 246):
“Ruševine stare crkve (nešto poput ranokršćanske Salone) s muškim aktom viđenim s leđa, sjedećim i oslonjenim na kamen, u prvom planu, dok u drugom planu pet zaogrnutih kostura nose tijelo mrtve djevojke ili žene. Sve je izvedeno izrazito slikarski, u mekanom pastelu, sa sjenčenjem i tonskim prijelazima.”
U zbirci Galerije Meštrović postoji još jedan crtež s istim prizorom (inv. br. GMS-231). Načinjen je na crvenoj podlozi s manjim intenzitetom sjenčenja, te naglaskom na finim linijama izvučenim tušem. Interpretiran je u sklopu simbolističkih tema kojima se kipar posvećuje za svog boravka u Beču: meditacija nad prolaznošću te cikličke izmjene života i smrti (Prančević 2008 a: 5).
Međutim, precizniju identifikaciju ponudila je Irena Kraševac (2017: 184), koja na ovome crtežu prepoznaje ilustraciju Grada Disa iz VIII. pjevanja Danteova Pakla. Pretpostavljenu poveznicu s navedenim motivom mogli bismo pronaći u nekoliko detalja: u donjem desnom kutu sitnim valovima naznačena vodena površina (rijeka Stiks koja oplakuje obale grada), razasuti otvoreni grobovi (gorući grobovi nevjernika) te zidine podzemnoga grada („zidine duša“).
Oplakivanje mrtvaca
Beč, oko 1906.
crni pastel i tuš na papiru
28 x 36,5 cm
inv. br. GMS-221
Još jedan u nizu ranih simbolističkih crteža posvećen motivu smrti, izrazite slikarske kvalitete. U načinu komponiranja prepoznaje se utjecaj velikih slikarskih kompozicija Gustava Klimta: grupiranje ljudskih tijela u friz, oblikovanje veće neodređene lebdeće mase. Pa ipak, dok je kod bečkog slikara naglasak na plošnosti, Meštrović nizanjem planova i probojem svjetla stvara dojam prostornosti.
U „prostor“ crteža ulazimo kroz tamno osjenčen parapet na čijem je pragu izloženo mrtvo muško tijelo. Nago te ukoso položeno tijelo uvodi nas u drugi plan, u kojem dominira dugi friz muških i ženskih figura koje oplakuju mrtvaca. Posebna pažnja posvećena je individualnim gestama i izrazima lica u činu tugovanja.
Bibl.: KEČKEMET 1988: 246.
Izl.: Zagreb 1983. – 1984.
Kraljević Marko na gozbi
vjerojatno Beč, 1906.
crni pastel i tuš na papiru
30,5 x 47,8 cm
inv. br. GMS-234
Inspiracija narodnom epikom, koja će kulminirati realizacijom kiparskog ciklusa posvećena Kosovskoj bitci u razdoblju 1908. – 1909. godine, u Meštrovićevim radovima može se pratiti već od završetka studija u Beču (1906.). O tome svjedoči nekoliko crteža koji otkrivaju njegovo pomno studiranje narodnih epova, a mogu se protumačiti kao ilustracije epskog narativa: Zidanje Skadra (kat. br. 24), Prizor s vilom Ravijojlom (GMS-250b) te Kraljević Marko na gozbi. Potonji je crtež vjerojatno prikaz pjesme Nevjera ljube Marka Kraljevića, koja pripovijeda o lukavstvu i nemilosrdnosti ovoga mitskog narodnog junaka.
Pripovijest je Meštrović pretočio u crtež koristeći više narativnih elemenata: gospodska večera s okupljenim uzvanicima, Markova nevjesta u pokušaju zaustavljanja pogubnog čina, te Kraljević Marko s podignutom sabljom trenutak prije no što će sasjeći glavu Duke Senkovića, ljubavnika svoje nevjeste. Markova srdžba i okrutnost jasno se iščitavaju u njegovu oštru pogledu i namrgođenu čelu. Istu fizionomiju možemo prepoznati na kasnijim kiparskim izvedbama: Kraljević Marko na Šarcu te studijama Glave Kraljevića Marka. Izrazita „prostornost“ crteža, kao i njegova dramatična atmosfera, postignuti su svjetlosnim efektima. Crnokosi muškarci u sjeni prednjeg plana zajedno s gustom tamnom pozadinom u kontrastu su s osvijetljenim središnjim motivom Markove nevjeste te sijedih glava ostalih uzvanika za stolom.
Studija za Zidanje Skadra
vjerojatno Beč, 1906.
crni pastel i tuš na papiru
30,5 x 40,3 cm
inv. br. GMS-236
Prizor zidanja tvrđave srednjovjekovnoga grada Skadra načinjen je prema narodnom epu Zidanje Skadra koji se temelji na motivu žrtvovanja. Slijedom vjerovanja po kojemu je jedino uz prinos ljudske žrtve moguća uspješna gradnja, u tvrđavu je uzidana mlada žena Gojkovica. Na traženje mlade majke, na mjestu grudiju i očiju ostavljeni su otvori kako bi mogla podojiti i vidjeti svoje dijete. Tuga, nemoć i neizmjerna materinja bol opisana u pjesmi ovdje je prenesena kroz muške likove, koji pokrivajući lice skrivaju vlastiti očaj.
Isti motiv Meštrović je razradio na još jednom crtežu, koji kao i već spomenuti možemo smatrati studijom za reljef u kamenu Zidanje Skadra. Forma reljefa, koja se često koristila u secesiji, bila je izuzetno podobna za „umjetnost pripovijedanja“ i prijenos narativnog prizora unutar zadanog okvira (Kraševac 2002: 143). Osim toga, kroz odabir motiva iz narodnih legendi moguće je iščitati politički okvir tadašnjih težnji za južnoslavenskim ujedinjenjem, kojim „Meštrović šalje poruku da jedino zajedništvo, ali i osobna žrtva za opću stvar (vezano za legendu) mogu izgraditi zdanje jedinstva“ (Srhoj 2014: 383).
Lit.: KRAŠEVAC 2002: 143. SRHOJ 2014: 383.
Bibl.: KEČKEMET 1988: 247.
Sjedeći ženski akt
(Studija za Udovicu)
Pariz, 1908.
olovka na papiru
31,1 x 24,3 cm
inv. br. GMS-332
Za nikad dovršeni tzv. Kosovski ciklus Meštrović je u razdoblju 1908. – 1912. godine oblikovao pedesetak skulptura u nadnaravnoj veličini koje predstavljaju narodne heroje i mitske junake, te njihove tugujuće udovice. Inspiraciju za svoj kiparski ciklus Meštrović je pronašao u Kosovskoj bitci iz 1389. godine, mitsko-povijesnom događaju opjevanom u narodnim legendama. Zaokupljen nacionalnim pitanjem te idejom južnoslavenskog ujedinjenja, kipar je svojim likovnim stvaralaštvom promovirao ne samo stvaranje nacionalne umjetnosti već i političku borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti – tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Ženski akt koji sjedi na kubusu (nalik kamenom postamentu), „odrezane“ lijeve ruke te spuštene glave i tugujućeg pogleda, uklapa se u Meštrovićevu viziju udovica koje su bile dio Kosovskih fragmenata. Kompozicijski se može povezati uz realizirano kiparsko djelo Mala udovica I, vrlo slična položaja tijela, no sasvim različite stilizacije kose.
Na pozadini crteža nalazi se skica tlocrta Vidovdanskog hrama, koja je načinjena skicozno, tek laganim potezima olovke. Vjerojatno je posrijedi jedna od prvih skica za ovaj nikad realizirani arhitektonski projekt, što nam olakšava datiranje arhitektonskih crteža Vidovdanskog hrama (kat. br. 129, 130) u razdoblje 1908. - 1912. godine. Drveni model Vidovdanskog hrama Meštrović je realizirao 1912. godine.
Izl.: Zagreb 1983. – 1984.
Studija za Dvije udovice I
Pariz, 1908. – 1909.
tuš na papiru
31 x 23,5 cm
inv. br. GMS-327a
Za nikad dovršeni tzv. Kosovski ciklus Meštrović je u razdoblju 1908. – 1912. godine oblikovao pedesetak skulptura u nadnaravnoj veličini koje predstavljaju narodne heroje i mitske junake, te njihove tugujuće udovice. Inspiraciju za svoj kiparski ciklus Meštrović je pronašao u Kosovskoj bitci iz 1389. godine, mitsko-povijesnom događaju opjevanom u narodnim legendama. Zaokupljen nacionalnim pitanjem te idejom južnoslavenskog ujedinjenja, kipar je svojim likovnim stvaralaštvom promovirao ne samo stvaranje nacionalne umjetnosti već i političku borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti – tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Iako je kod ženskih figura akcent na melankoličnom izrazu i naglašenoj boli, monumentalne skulpture odlikuju se izrazitom snagom i nabujalim plasticitetom. Tjelesnost i pritajena erotika posebno je izražena na središnjem prizoru crteža – studiji za skulpturalnu grupu Dvije udovice.
Kako zamjećuje Prančević (2016: 12), promatramo li prizor dviju žena u zagrljaju čisto formalno, bez poznavanja epskog narativa, onda ga lako možemo protumačiti kao iskaz „lezbijske privrženosti“. I zaista, ova kontroverzna Meštrovićeva skulpturalna grupa izazvala je brojne negativne komentare ondašnjih kritičara, koji su ih smatrali „neprikladnima zbog sadržaja erotske prirode“, „neprivlačnima i vulgarnima“.
Studija za Udovicu s djetetom
Pariz, 1909.
ugljen i tuš na papiru
29,8 x 24 cm
inv. br. GMS-227
Za nikad dovršeni tzv. Kosovski ciklus Meštrović je u razdoblju 1908. – 1912. godine oblikovao pedesetak skulptura u nadnaravnoj veličini koje predstavljaju narodne heroje i mitske junake, te njihove tugujuće udovice. Inspiraciju za svoj kiparski ciklus Meštrović je pronašao u Kosovskoj bitci iz 1389. godine, mitsko-povijesnom događaju opjevanom u narodnim legendama. Zaokupljen nacionalnim pitanjem te idejom južnoslavenskog ujedinjenja, kipar je svojim likovnim stvaralaštvom promovirao ne samo stvaranje nacionalne umjetnosti već i političku borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti – tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Crtež se kompozicijski neposredno veže uz skulpturu Udovica s djetetom, nastalu u Parizu 1909. godine.
U studijskom razmatranju teme majčinstva unutar Meštrovićeva opusa Čerina (2013: 50) opisuje napuštene žene, majke i udovice shrvane posljedicama rata koje kipar prikazuje u sklopu svog Kosovskog ciklusa: "Krupnim tijelima žena koje sjede, naglašenih simbola plodnosti, nabijenih energijom i zgrčenih u trenutku boli, Meštrović suprotstavlja kompozicijska rješenja majke s djetetom u krilu, na kojima se energija izričaja usmjerava prema djetetu."
