Menu
Menu
Meštrovićev prvi realizirani javni spomenik, posvećen hrvatskom pjesniku i političaru iz 19. stoljeća Luki Botiću, postavljen je u Splitu 1905. godine. Činjenicu da je javnu narudžbu zadobio tako mlad umjetnik, koji je tada imao samo 22 godine, treba pripisati veliku umjetničkom uspjehu Ivana Meštrovića kao člana Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesije. Međutim, njegovim „ulaskom“ u javne prostore započet je dugi niz glasnih rasprava koje će pratiti Meštrovićeve spomenike, rezultirajući ponekad njihovim premještanjem, čak i uklanjanjem. U ovom slučaju zamjerke su se odnosile na prikaz obnažena tijela (reljef Bijedna Mare na spomeničkom postamentu), što je smatrano neprimjerenim za javni prostor. Slične rasprave pratile su postavljanje Zdenca života 1912. godine u Zagrebu, kao i Pobjednika 1928. godine u Beogradu.
Njegova spomenička produkcija intenzivirat će se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova kada je u Kraljevini SHS, ali i u inozemstvu postavljeno čak 17 Meštrovićevih javnih skulptura. Mnogi spomenici posvećeni su velikanima nacionalne prošlosti, i u Hrvatskoj (Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru i Ruđeru Boškoviću u Zagrebu, Spomenik Marku Maruliću i Grguru Ninskom u Splitu, spomen-reljef Petar Berislavić u Trogiru), i u inozemstvu (Spomenik Indijancima u Chicagu, spomenici rumunjskim kraljevima u Bukureštu).
Meštrovićeve skulpture u javnom prostoru ističu se monumentalnošću, istaknutom siluetom, a često i izražajnom gestom. Osobitu pažnju pridavao je njihovu smještaju unutar urbanističke cjeline, vodeći računa o vizuri kipa, arhitektonskoj pozadini, i što je najvažnije, mogućnosti promatranja spomenika iz dovoljne udaljenosti.
Ni nakon trajnog preseljenja u SAD (1947. – 1962.) ne prestaje Meštrovićeva povezanost s domovinom. Potaknut nostalgijom i domoljubljem, udovoljava mnogobrojnim molbama koje stižu iz raznih krajeva Hrvatske te neumorno radi na gipsanim modelima za javne skulpture i spomenike. Većinu je darovao naručiteljima, uz uvjet da se osiguraju sredstva za njihovo lijevanje ili klesanje u trajnom materijalu.
Skica za Zdenac života
Beč, 1905.
olovka na papiru
10,3 x 24,1 cm
inv. br. GMS-161a
Crtež je studija za Zdenac života, kiparevo remek-djelo, ujedno javni spomenik postavljen pred zgradom HNK u Zagrebu 1912. godine. Skulpturalnu izvedbu odlikuje impresionistička obrada površine – igra svjetla na nemirnoj površini te mekane konture s fluidnim prijelazima, što je primjena Meštrovićeva doživljaja Rodinove umjetnosti. U skulpturi, kao i na crtežu, isprepletenim nagim likovima muškaraca i žena, mladih i starih, Meštrović propituje temu o životnom ciklusu, a likove povezane „vječnom žeđu za životom“ skladno uklapa u samu funkciju ovog spomenika, odnosno fontane.
Bibl.: ČERINA 2013: kat. br. 22. KEČKEMET 1988: 246. PORTER; FLANIGAN 1983: 8.
Izl.: Zagreb 1983. – 1984. Vrpolje 2013. Zadar 2013.
Studija za nadgrobni spomenik pjesniku Kranjčeviću
Beč ili Pariz, 1908.
crni pastel i tuš na papiru
36,5 x 25,2 cm
inv. br. GMS-224
Crtež je studija za nadgrobni spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću (1886. – 1908.), rano preminulom hrvatskom pjesniku. Njega i Meštrovića povezivalo je kratko, ali intenzivno prijateljstvo (Prančević 2004: IV):
„Susreti Ivana Meštrovića i S. S. Kranjčevića intenziviraju se za vrijeme Kranjčevićeva boravka u Beču 1906., odnosno 1907. godine, prilikom zahtjevnog operativnog zahvata kojemu se pjesnik morao podvrgnuti. Veza dvaju umjetnika nastavila se i nakon Kranjčevićeva odlaska, sve do njegove skore smrti, 1908. godine. Među djela Ivana Meštrovića nastala u kontekstu pjesnikove bolesti i slutnje njegove smrti ide i ovaj crtež, potom pjesnikov portret koji Ela Kranjčević naziva “medaljonom u gipsu”, te skica za nadgrobni spomenik pjesniku, čija se fotografija nalazi u galerijskoj fototeci.“
Na skici za nadgrobni spomenik, u kiparskoj formi i u crtežu, zamjećujemo figurativne elemente arhitektonske plastike nalik grupama kakve je oblikovao za Zdenac života (Beč, 1905.) i Vrelo života (Beč, 1906.), nad kojima se u natprirodnoj veličini uzdiže pjesnikov portret. Natpis na poleđini fotografije koja prikazuje glinenu maketu nadgrobnog spomenika potvrđuje da je zaista posvećen pjesniku: Skitze für ein Dichtergrabdenkmal [Skica za nadgrobni spomenik pjesniku].
Studija za Fontanu pobjede
Beograd, 1913.
olovka na papiru
31 x 21 cm
inv. br. GMS-421
Crtež je studija za Fontanu pobjede, javni spomenik u Beogradu za koji je Meštrović 1913. godine dobio narudžbu od beogradske Općine. Spomenik Slobode (Pobjede), koji je trebao obilježiti pobjedu srpske vojske u Balkanskim ratovima i oslobođenje od stoljetne turske vlasti, zamišljen je kao fontana koja bi se postavila na Terazijama. Prema Meštrovićevoj zamisli, figura Pobjednika visoka gotovo pet metara stajala je na vrhu reljefno dekoriranog stupa koji se izdizao iz okruglog bazena s vodom. Bazen je počivao na leđima četiri monumentalne životinje – na nekim crtežima prikazani su lavovi, na drugima bikovi. Osim figure Pobjednika, golemi stup narativno je nadopunjen reljefnim prizorima borbe srpskih vojnika s Turcima.
Pri svjetski rat onemogućio je izvedbu prvotno zamišljene monumentalne kompozicije te je tek 1928. godine, prilikom desetogodišnjice proboja Solunske fronte, na Kalemegdanu postavljena figura Pobjednika. Brončana skulptura počiva na 13 metara visokom dorskom stupu koji je projektirao arhitekt Petar Bajalović. Iako je postavljanje spomenika u obliku gole muške figure, s mačem u desnoj i sokolom u lijevoj ruci, bilo popraćeno brojnim polemikama i negodovanjima, ponajviše zbog neprimjerene nagosti te nepostojanja nacionalnih obilježja srpskoga vojnika, danas je Pobjednik jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Beograda.
Ratnici s puškama
(Studija za Spomenik kanadskim ratnicima)
vjerojatno Rim, 1917. – 1918.
olovka na papiru
21 x 31 cm
inv. br. GMS-420a
Spomenik kanadskim ratnicima (Canadian War Memorial), kojim se obilježilo sudjelovanje Kanade u Prvom svjetskom ratu, Meštrović je načinio prema narudžbi lorda Beaverbrooka u Rimu 1918. godine, iz komada bijelog mramora. Godine 1972. postavljen je kao javni spomenik u Ottawi, unutar Memorijalnog luka u ulici Wellington. Mramorni reljef visok dva i širok tri metra umetnut je u skulpturalno koncipirani okvir od sivog granita koji je dizajnirao arhitekt D. A. Topolski.
Crtež je jedna od studija za Spomenik kanadskim ratnicima, a isti motiv može se vidjeti na još nekoliko crteža unutar zbirke.1 Ovdje je prikazan samo dio kompozicije koja se u kiparskoj realizaciji sastoji od 24 vojnika u bojnom stroju, u iskoraku prema naprijed, s kacigama na glavama te puškama s bajunetama u rukama. Ponavljanje istovjetnih pokreta i položaja stvara ritmičan niz koji aludira na repetitivni zvuk rafalnog pucnja. Iako su položaji i kretnje vojnika identični, njihova lica ipak imaju individualne značajke, kojima se prikazuju različite emocije: odlučnost, srdžba i fokusiranost na borbu. No, sveukupan naglasak na jakom je i energičnom iskoraku, dodatno osnaženom repeticijom pokreta, što ovaj reljef čini vrlo bliskim futurističkom stilskom izrazu.
Stojeći i sjedeći muškarac s knjigom
(Studija za Spomenik Marku Maruliću)
vjerojatno Zagreb, 1924. g.
olovka na papiru
20,5 x 16,4 cm
inv. br. GMS-498a
Spomenik Marku Maruliću Meštrović je načinio 1924., a na Voćni trg u Splitu postavljen je 1925. godine. Marko Marulić (1450. – 1524.), hrvatski književnik i humanist, danas se smatra ocem hrvatske književnosti. Svojim literarnim ostvarenjima promovirao je kršćanske moralne vrijednosti u duhu kršćanskog humanizma. Najpoznatije mu je djelo spjev Judita, ujedno i prvo književno djelo tiskano na hrvatskom jeziku, kojim zagovara hrabrost i vjeru u Boga kao načela kojih se treba pridržavati u vremenima opterećenima turskim osvajanjima. Meštrovićev spomenik svečano je otkriven 1925. godine pred kasnorenesansnom palačom Milesi, čime je obilježena 400. obljetnica Marulićeve smrti.
Iz priložene Studije za Spomenik Marku Maruliću, ispod velike stojeće figure zamjećujemo skicu sjedeće muške figure na postamentu. Ovakav koncept promišljanja vjerojatno je vezan uz vremenski bliske razrade Spomenika J. J. Strossmayeru (1923. godine Meštrović je načinio dva prijedloga, stojeći i sjedeći lik biskupa), čije kompozicijske odrednice zamjećujemo i na ovome primjeru.
Stojeći muškarac s knjigom II
(Studija za Spomenik Grguru Ninskom)
New York, 1925.
tamnosmeđi pastel na papiru (zalijepljeno na kartoncin)
60,5 x 38,3 cm
inv. br. GMS-382
Grgur Dobre ninski je biskup koji je imao ovlasti nad tadašnjim hrvatskim kraljevstvom pa ga se nazivalo „biskupom Hrvata“. Zajedno s prvim hrvatskim kraljem Tomislavom bio je sudionik crkvenih sabora u Splitu 925. i 928. godine, na kojima se, među ostalim, raspravljalo o bogoslužju na staroslavenskom jeziku, čemu se, dakako, protivio papa i latinsko svećenstvo. Shvaćen i tumačen kao borac za očuvanje narodnog jezika, tijekom 19. i ranog 20. stoljeća Grgur Ninski postao je simbol težnje za samostalnošću hrvatske crkve. Postavljanje spomenika „branitelju glagoljice“ imalo je za cilj obilježiti tisućljetnu borbu za očuvanje narodnih tekovina i nacionalne opstojnosti.
Ovaj crtež studija je za prvu varijantu spomenika, koju je Meštrović izradio 1927. godine, a čiji se brončani odljevi danas nalaze u javnim prostorima gradova Varaždina (od 1931.) i Nina (od 1969.). Prva inačica spomenika dvostruko je manja (visina 380 cm) od druge varijante – Spomenika Grguru Ninskom u Splitu, koji je 1929. godine prema njegovoj želji, ali uz burna negodovanja struke i javnosti, postavljen na Peristilu Dioklecijanove palače. Tijekom Drugog svjetskog rata talijanska okupacijska vlast odlučila ga je demontirati (1941.), pa je na današnje mjesto, ponad Zlatnih vrata, postavljen tek 1954. godine.
Bibl.: ŠEPAROVIĆ PALADA 2016: 12-16.
Izl.: Split 2016.
Stojeći muškarac s knjigom I
(Studija za Spomenik Grguru Ninskom)
New York, 1925.
tamnosmeđi pastel na papiru
60,8 x 41 cm
inv. br. GMS-400
Crtež je studija za prvu inačicu Spomenika Grguru Ninskom. Prema oblikovnim značajkama, odnosno karakterističnim širokim i kompaktnim potezima koji prikazanoj figuralnoj kompoziciji daju osjećaj volumena, crtež prepoznajemo kao dio serije crteža nastalih u New Yorku 1925. godine.
Za razliku od druge i dimenzijama dvostruko veće varijante spomenika koja se danas nalazi u Splitu (visina 760 cm), kompozicija i impostacija, pa time i sveopći dojam prvotne inačice sasvim su drugačiji. Lijeva ruka kojom Grgur pridržava Sveto pismo ovdje je spuštena, čime gubi na izražajnosti. U prvoj je inačici izostavljena i lučno nadvijena desna nadlaktica, kojom splitski spomenik dobiva moćnu siluetu te upečatljivost u snažnom zamahu desnice i ekspresivno oblikovanim prstima.
Bibl.: PRANČEVIĆ 2004: kat. br. 52. ŠEPAROVIĆ PALADA 2016: 16.
Izl.: Zagreb 1983. – 1984. Split 2004. Zagreb 2004 b. Split 2016.
Indijanac s lukom na konju I
(Studija za spomenik u Chicagu)
1926. – 1927.
plavi pastel na papiru
41 x 35,6 cm
inv. br. GMS-361a
Narudžbu spomenika za grad Chicago Ivan Meštrović je dobio zahvaljujući uspjehu njegove izložbene turneje diljem SAD-a, a posebice nakon izlaganja u Art Institute of Chicago 1925. godine. Financiran je iz zaklade industrijalca Benjamina Fergusona, koji je svotu od milijun dolara namijenio ukrašavanju grada kiparskim spomenicima.
Prema prvotnom konceptu spomenik se trebao sastojati od dvije konjaničke skulpture posvećene „bijeloj i crvenoj rasi“. Prema ugovoru koji je Meštrović potpisao 1926. godine kipar je zadužen za izradu sveukupnog procesa, od modeliranja, izrade gipsanih modela do lijevanja u broncu i postavljanja, za što će po koncu projekta biti nagrađen iznosom od 150.000 dolara.
Uz brojne primjedbe i dogovore s članovima odbora, naknadne izmjene, te nakon modeliranja spomenika u kiparevu atelijeru u Zagrebu i lijevanja u Ljevaonici zagrebačke Akademije, spomenik je postavljen 1928. godine na trgu Congress Plaza, na zapadnome ulazu u Grant Park u Chicagu. Sastoji se od dviju konjaničkih statua Indijanaca, tzv. Strijelac (Lučonoša) i Kopljanik.
Meštrović, međutim, ispušta prikaz oruđa spomenuta u naslovu, a radnja je naznačena snažnim pokretom i napetom muskulaturom, pritom koristeći stiliziranu liniju i istaknutu siluetu dekorativna karaktera, slijedeći oblikovne karakteristike art décoa.
U promišljanju cjelokupnog izgleda Spomenika Indijancima u Chicagu Meštrović planira njihovo postavljanje na vrlo visok postament. U konačnici je ta ideja i provedena – konjaničke statue počivaju na postamentima tek nešto nižima od njihove visine, te sveukupna visina spomenika doseže 10,6 metara.
Indijanac s lukom na konju II
(Studija za spomenik u Chicagu)
1926. – 1927.
crveni pastel na papiru (zalijepljeno na kartoncin)
50,6 x 38,1 cm
inv. br. GMS-360
Narudžbu spomenika za grad Chicago Ivan Meštrović je dobio zahvaljujući uspjehu njegove izložbene turneje diljem SAD-a, a posebice nakon izlaganja u Art Institute of Chicago 1925. godine. Financiran je iz zaklade industrijalca Benjamina Fergusona, koji je svotu od milijun dolara namijenio ukrašavanju grada kiparskim spomenicima.
Kako je prema prvotnom konceptu namjera bila prikazati dvije konjaničke skulpture posvećene „bijeloj i crvenoj rasi“, Meštrović izrađuje skice na kojima prikazuje američkog kauboja i domorodačkog Indijanca. Indijanac s bogatom perjanicom na glavi prikazan je gotovo nag, a ispod pasa prekriven je nabranom tkaninom. Lijevom rukom pridržava luk, koji napinje desnom. Izražena je muskulatura gornjeg dijela tijela, no položaj je mnogo statičniji nego što će biti slučaj na konačnoj skulpturalnoj izvedbi.
Lit.: BARBIĆ 1978: 76-103.
Kauboj na konju I
(Studija za prvu varijantu spomenika u Chicagu)
1926. – 1927.
tamnosmeđi pastel na papiru
42,6 x 31,2 cm
inv. br. GMS-355
Narudžbu spomenika za grad Chicago Ivan Meštrović je dobio zahvaljujući uspjehu njegove izložbene turneje diljem SAD-a, a posebice nakon izlaganja u Art Institute of Chicago 1925. godine. Financiran je iz zaklade industrijalca Benjamina Fergusona, koji je svotu od milijun dolara namijenio ukrašavanju grada kiparskim spomenicima.
Kako je prema prvotnom konceptu čikaškog spomenika namjera bila prikazati dvije konjaničke skulpture posvećene „bijeloj i crvenoj rasi“, Meštrović izrađuje skice na kojima prikazuje američkog kauboja. Odijeva ga u potpunosti, ne zaboravljajući pritom nijedan detalj: kaubojski šešir, prsluk s maramom, hlače sa širokim gamašama i čizme. U ruci drži pištolj, podignut u nišan i uperen prema protivniku.
Prema ovim crtežima Meštrović je načinio male gipsane modele za spomenik koje je predočio Odboru za spomenik. Međutim, zbog negativnih komentara na prikaz kauboja, a ponajviše zbog nezgodnog položaja uperena pištolja te posljedično implikacije sukoba dviju neprijateljskih strana, odlučeno je da će spomenik u konačnici prikazivati dvije konjaničke statue Indijanaca.
Lit.: BARBIĆ 1978: 76-103.
Kauboj na konju II
(Studija za prvu varijantu spomenika u Chicagu)
1926. – 1927.
tamnosmeđi pastel na papiru
51 x 38 cm
inv. br. GMS-352
Narudžbu spomenika za grad Chicago Ivan Meštrović je dobio zahvaljujući uspjehu njegove izložbene turneje diljem SAD-a, a posebice nakon izlaganja u Art Institute of Chicago 1925. godine. Financiran je iz zaklade industrijalca Benjamina Fergusona, koji je svotu od milijun dolara namijenio ukrašavanju grada kiparskim spomenicima.
Kako je prema prvotnom konceptu čikaškog spomenika namjera bila prikazati dvije konjaničke skulpture posvećene „bijeloj i crvenoj rasi“, Meštrović izrađuje skice na kojima prikazuje američkog kauboja. Odijeva ga u potpunosti, ne zaboravljajući pritom nijedan detalj: kaubojski šešir, prsluk s maramom, hlače sa širokim gamašama i čizme. U ruci drži pištolj, podignut u nišan i uperen prema protivniku.
Prema ovim crtežima Meštrović je načinio male gipsane modele za spomenik koje je predočio Odboru za spomenik. Međutim, zbog negativnih komentara na prikaz kauboja, a ponajviše zbog nezgodnog položaja uperena pištolja te posljedično implikacije sukoba dviju neprijateljskih strana, odlučeno je da će spomenik u konačnici prikazivati dvije konjaničke statue Indijanaca.
Lit.: BARBIĆ 1978: 76-103.
Studija za spomen-reljef Petru Berislaviću VI
vjerojatno Zagreb, 1933.
olovka na paus-papiru
24,3 x 24,3 cm
inv. br. GMS-521
Spomenik Petru Berislaviću, hrvatskom banu i biskupu (1475. – 1520.), Meštrović je načinio 1933. godine za grad Trogir, mjesto Berislavićeva rođenja. Petar Berislavić istaknuo se u borbi protiv Osmanlija, a zapamćena je pobjeda njegove vojske kod Dubice 1513. godine. Reljefni prikaz bana na konju unutar kvadratnog okvira uzidan je u zid gradske lože, pokraj katedrale, „u zidinama stare hrvatske crkve“.
Konjanička figura Petra Berislavića i na crtežu je omeđena pravilnim okvirom. Konj, koji je okrenut ulijevo, prikazan je u pokretu, što je naznačeno podignutom prednjom nogom. Ostatak njegova tijela prekriven je plaštem, pod kojim će se u kiparskoj izvedbi ocrtavati obrisi njegovih stražnjih nogu. Ban biskup prikazan je s pripadajućim atributima – simbolima ratništva i crkvene vlasti: mač je ovješen o pas, rukom pridržava biskupsko žezlo, a na glavi mu je biskupska mitra. U fundusu Galerije Meštrović crtačka razrada teme može se vidjeti na nekoliko studija.
Konjanički lik II
(Studija za stup nedovršenog mosta kralja Aleksandra)
vjerojatno Zagreb, 1934.
olovka na paus- papiru
30,6 x 28,4 cm
inv. br. GMS-526
Zemunski most (Most kralja Aleksandra) bio je cestovni most preko rijeke Save u Beogradu, koji je srušen za Drugog svjetskog rata. Željezni viseći most, dovršen 1934. godine prema projektu ruskog arhitekta Krasnova, počivao je na dva armiranobetonska pilona u bizantskom stilu, a čelično uže držalo je cijelu konstrukciju. Zbog mišljenja da je načinjen šturo i po šabloni, Ministarstvo građevine zamolilo je Meštrovića da se uključi u projekt kiparskog ukrašavanja mosta. On je ponudio projekt s impozantnim konjanicima koji bi se uzdizali na stupovima visine od 22 metra, po dvije konjaničke figure na svakom kraju mosta.
„Obuzet ljepotom konjanika i poviješću, Meštrović je kao ukras Zemunskom mostu zamislio kraljevske konjaničke likove koji su u parovima sa svake strane trebali obilježavati ulaz u grad, odnosno s druge strane ulazak u Hrvatsku“ (Deanović 1986: 31-32). Konjanici su trebali predstavljati srpskog cara Dušana i hrvatskog kralja Tomislava te bosanskog kralja Tvrtka i kralja Petra I. Karađorđevića. Meštrovićev projekt izazvao je brojne polemike i rasprave, te na kraju nije prihvaćen zbog oštrog protivljenja Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata.
Lit.: DEANOVIĆ 1986: 31-32. MEŠTROVIĆ 1993: 215-216.
