Menu
Menu
Crtež kao likovni medij nosi određenu auru neposrednosti, gotovo fizičkog kontakta s rukom, gestom i trenutnim osjećajem umjetnika u onom presudnom trenutku kada umjetnička vizija zadobiva svoj prvi, vidljiv oblik. U slučaju Ivana Meštrovića, umjetnika bezgranične kreativnosti i autora koji se iskazao na mnogim poljima umjetničkog djelovanja, pregledom njegove crtačke djelatnosti možemo zaviriti u same začetke njegova kreativnog genija, bez obzira na konačan medij u kojem će se ta vizija ostvariti. I premda je Meštrović s nehinjenom skromnošću znao istaknuti kako crtanje nije njegov posao1, golem opus od tisuću i pol dosad popisanih crteža2, od čega se u Galeriji Meštrović čuva gotovo 600 crtačkih djela3, daje potpuno drukčiji dojam. Bilo da se radi o žustrim skicama, spretnim krokijima, brojnim studijama ili elaboriranim crtačkim ostvarenjima koja postaju autonomna umjetnička djela za sebe, Meštrović je i u ovom mediju pokazao sigurnost ruke, osjećaj za prostor, afinitet prema naraciji, kao i njemu svojstvenu sklonost ka monumentalnom.
Izuzev manjeg broja najranijih crteža dekorativnih elemenata i ukrasa te kasnijih arhitektonskih crteža, na Meštrovićevim crtežima evidentan je kontinuiran fokus usmjeren na prikaz ljudske figure. Studije su to ljudskog tijela, u kojima istražuje različite položaje, pokrete i kompozicije, no isto tako uspijeva prenijeti psihološko stanje, emociju, izraz… Čak i onda kada tijelo smješta u kontekst određenog prostora, iznova je fokus na ljudskoj figuri, gestikulaciji i ekspresiji te dominantnoj pojavnosti unutar prizora. U Meštrovićevu promišljanju spomeničkih rješenja, komponiranju religijskih prizora ili brojnim varijacijama forme akta – čovjek je uvijek glavni nositelj ideje, emocije i stanja duha.
Brušenje talenta
Ivan Meštrović se još kao 16-godišnji dječak prvi put predstavio publici izloživši crteže narodnih junaka, uz stihove koje je sam sastavio, u Bojčićevoj oštariji u zavičajnim Otavicama. Pa iako ti prvi dječački crteži nisu ostali sačuvani, njihovi opisi govore o Ivanovoj inspiraciji narodnom epikom – temom koja će ga dugo zaokupljati, a desetljeće kasnije kulminirati u veličanstvenom ansamblu skulptura koje pripadaju tzv. Kosovskom ciklusu. Najraniji sačuvani crteži, međutim, nastali su u Splitu 1900. godine tijekom Ivanova šegrtovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića. Ovdje prvi put izloženi, daju nam uvid u početak brušenja njegova talenta. Rani Meštrovićevi crteži nastali su pod mentorstvom Bilinićeve supruge Regine (rođ. Vecchietti), vješte slikarice koja je za klesarsku radionicu izrađivala nacrte za oltare i grobne spomenike (Kečkemet 1959: 12). Iako rađeni prema uobičajenim akademskim predlošcima, najraniji sačuvani crteži budućeg kipara imaju posebnu draž, što je istaknuo Kruno Prijatelj prilikom njihova prvog objavljivanja javnosti (1959: 25):„Oni nam pokazuju prve klice budućeg stvaraoca, prve znakove talenta, koji se budi, oni su prvi nagovještaj individualnog senzibiliteta, koji će kreativnim aktom stvoriti formu. Ta draž početnih radova postaje još veća kad znamo, da je taj talent nikao sam, autohton, samostalan (…).“
Literarni izvori
Tim više oduševljavaju prave crtačke fantazije Ivana Meštrovića koje nastaju u Beču 1904. – 1906. godine i svjedoče o veoma kratkom vremenu u kojemu je napredovao u izvrsnog crtača sposobna prikazati ljudsko tijelo do najsitnijeg detalja, prenijeti psihološko stanje, prikazati opipljiv ambijent dovršena prizora. Nastale su za vrijeme Meštrovićeva studija u Beču i prepoznajemo ih kao crteže simbolističke pripadnosti. Samostalna su to umjetnička djela, nerijetko ilustracije načinjene prema literarnom predlošku, koje odlikuje izrazita narativnost, osjećaj prostora i specifične atmosfere, uz oživljavanje likova pokretom, izrazom, gestom.Bogata ikonografija Meštrovićevih bečkih crteža oduvijek je intrigirala istraživače njegova opusa.4
Zahvaljujući njihovim studijama i minucioznom dešifriranju simbola, danas s lakoćom tumačimo Meštrovićeve simbolističke crteže. Među njima se brojnošću, ali i snagom umjetnikove imaginacije, osobito ističu ilustracije Danteove Božanstvene komedije s dojmljivim prizorima imaginarnog podzemnog svijeta.
Međutim, prijelomno razdoblje u njegovu daljnjem umjetničkom smjeru uvjetovano je specifičnim političkim okolnostima u kojima nacionalna svijest postaje sve veća. Napajanje izvorima iz usmene predaje, narodnom epikom i mitskom poviješću starih Slavena, uskoro će postati ishodištem za formiranje velebnog kiparskoga Kosovskog ciklusa. No, prije nego je narodne junake i njihove udovice ovjekovječio u kiparskoj formi, priče i motive iz narodne prošlosti, koje je poznavao još od ranog djetinjstva, pretočio je u elaborirane crtačke radove. Na njima istaknuto mjesto zauzimaju legendarni heroji poput Kraljevića Marka, Banovića Strahinje i Miloša Obilića, kao i mitski ženski likovi utjelovljeni u arhetipskom obrascu pokorne nevjeste, tugujuće udovice, vapijuće majke, čarobne vile…Izložbeni primjerci
Sastavljajući prvi detaljni popis dotada načinjenih umjetničkih djela koji će biti objavljen u njegovoj londonskoj monografiji 1919. godine5, Meštrović je izostavio crteže, iako ih je nedvojbeno mnogo realizirao u prva dva desetljeća 20. stoljeća. Osim već spomenutih simbolističkih crteža, pred početak i tijekom Prvog svjetskog rata nastaju brojne slike i crteži religiozne tematike, čiji su najčešći motivi Gospe s djetetom, anđeli, prikazi Kristova života i raspeća, te sveci i apostoli. Nastali kao odraz kreativne i duhovne potrebe odišu snažnom emocijom, a kasnije se smiruju u bogatom dekorativnom izrazu, za što je linearnost crteža bila izrazito pogodna.
Početkom trećeg desetljeća 20. stoljeća dogodio se trenutak u kojem je crtež za Meštrovića postao jednakovrijedna umjetnička forma, jer ih počinje redovito izlagati u sklopu svojih samostalnih izložbi. Izlaganje crteža započinje tijekom njegove američke turneje 1925. – 1926. godine, nakon čega ono postaje ustaljena praksa6. Mahom su to crteži nastali u njegovu njujorškom atelijeru, njih više od stotinu signiranih i datiranih primjeraka. Prodajna cijena, koja još uvijek stoji upisana na poleđini nekolicine tih crteža, u iznosu koji se kreće između nekoliko stotina dolara govori o njihovoj visokoj tržišnoj vrijednosti. Posjedovanje Meštrovićeva crteža očito je donosilo svojevrstan prestiž, jer ih je otkupljeno mnogo, i za privatne, i za muzejske kolekcije7.
Godine 1932. Meštrović je odabrao veći broj crteža za izlaganje na svojoj IV. kolektivnoj izložbi u Zagrebu. U predgovoru izložbe istaknuo je da izložbu priređuje nakon deset godina, kako bi pokazao „što je radio, bez obzira kada, kome i gdje“. Nadodali bismo – i bez obzira u kojem mediju, jer je među brojnim reprezentativnim kiparskim ostvarenjima izloženo 37 crteža. Među njima prepoznajemo crteže nastale u New Yorku 1925. godine (Prorok, kat. br. 95, Žena s djetetom, kat. br. 97, Otmica, kat. br. 43), načinjene u tehnici pastela, koji svojim debelim konturama i jasno definiranim volumenima zadobivaju gotovo skulpturalni karakter. Opisujući crteže svojega velikog umjetničkog uzora, renesansnog majstora Michelangela, Meštrović prepoznaje istu značajku kojom bi se mogli opisati i njegovi njujorški crteži (2010: 239):
„Naravno, njegovi su crteži i freske uvijek skulptorskoga karaktera, jasni i određeni, čvrsto potegnutih crta i jakih obrisa. Oni nisu, kao u slikara, tijela viđena u prostoru, onako kako se prikazuju, nego su viđeni zasebno, sa svojom vlastitom nutarnjom strukturom, kakva uistinu jesu.“
U formalnom se smislu ponajviše približio svojemu uzoru u brojnim studijama za dekoraciju kupole crkve Presvetog Otkupitelja, odnosno obiteljske grobnice u Otavicama. Michelangelove sibile, proroci i ignudi u Sikstinskoj kapeli u posebnom su fokusu kiparevih istraživanja, a njihovi položaji i načini na koje tijelo sjeda na zamišljeni parapet svoda postaju temelji za budući, no nikad dovršen projekt oslikavanja kupole obiteljske grobnice. Crteži rađeni u tehnici ugljena i krede, koji svojom mekom teksturom omogućavaju modelaciju u finim prijelazima svjetla i sjene, dočaravaju voluminoznost tijela zamišljenih figura. Elaboriran ikonografski program na razmeđu sakralnog i profanog, koji odaje počast umjetnosti i religiji kao najvećim duhovnim tvorevinama čovječanstva, dijalog je s Meštrovićevim duhovnim učiteljem i ponovno vraćanje uzorima i dostignućima slavnog renesansnog umjetnika.
Stvaralačka groznica
U skladu s Meštrovićevom tezom da je on prvenstveno kipar, najveći broj crteža doista su pripremna faza skulpturalnoj izvedbi. Pregledom zbirke crteža Galerije Meštrović uočavamo kako se gotovo polovica njih odnosi upravo na studije za buduće skulpturalne projekte, javne spomenike, ali i pripremne crteže za izvedbu slikarskog ili grafičkog djela. U začetku je svakog projekta crtež – kako inicijalna skica, tako i studijska razrada.
Meštrović je često govorio kako je vizija umjetničkog djela najpotpunija u njegovim mislima, gdje se manifestira u gotovo dovršenom obliku. Međutim, prava je vještina prenijeti tu viziju u zbilju, ponajprije u bezbrojnim skicama i studijama, koje su nerijetko načinjene u brzini, poput kratkotrajnog bljeska stvaralačke groznice. Upravo zato uvid u te prve studije i crteže predstavlja pogled u samu srž kreativnog genija, u onom trenutku kad nastoji oživotvoriti svoju umjetničku viziju. U tim prvim zabilješkama, kako ističe Meštrović, sadržana je posebna vrijednost (2010: 238):
„(…) često se događa da u skicama i studijama, pa makar imale i mana, ima nečega što je impresivnije i jače nego u dogotovljenim djelima, zato što su neposredniji izraz duhovne strane predodžbe.“
Ta je duhovna predodžba katkad pretočena na papir s tek nekoliko poteza linije koji s punim autoritetom svjedoče o jasnoj viziji, a katkad donesena u snažnim obrisnim linijama, s modelacijom koja nagoviješta volumene i kakvoću površine u odabranom trajnom materijalu. Kasnije, kako i sam kipar pojašnjava, u dotjerivanju konačnog proizvoda nastupaju znanje i vještina8, što je u Meštrovićevoj skulpturi itekako vidljivo u harmoničnoj kompoziciji, tehničkoj dorađenosti i tretmanu kiparske površine.
Duševna olakšica
Spomenimo na kraju one trenutke Meštrovićeva života u kojima je crtež bio jedina mogućnost kreativnog izražavanja. Katkad se zbog bolesti, u drugim slučajevima zbog nemogućnosti da osigura uvjete za rad u kiparskoj formi, okreće radu na papiru ili platnu. Godine 1941. u vihoru ratnih događaja, kada biva zatočen u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, crtež postaje jedino izražajno sredstvo. Jer kreativan rad za Meštrovića je od nasušne potrebe, makar i u trenucima na rubu ljudske egzistencije, u zatvorskoj ćeliji: „…crtao sam po čitav dan u čemu sam nalazio veliku duševnu olakšicu“ (Meštrović 1993: 307). Religiozni motivi koje tada ostvaruje u crtežu sukus su Meštrovićeva traumatičnog doživljaja rata, u kojima je unatoč sveopćoj destrukciji ipak uspio pronaći smisao, poruku i utjehu.Umjetnikovo sanjarenje i monolog
Raznovrsnost crtačke forme – od nasumičnih skica, preko detaljnih studija do samosvojnih crtačkih djela, ovladavanje različitim tehnikama – olovkom, tušem, pastelom, ugljenom i kredom, te konačno, raznolikost formata – od crtačkih predodžbi na sitnim komadićima papira do crteža u gotovo stvarnim dimenzijama, daju nam uvid u nevjerojatnu stvaralačku produkciju Ivana Meštrovića, koji je uvijek isticao neprestani rad kao najbolju formulu za uspjeh. Primjećujemo također kako je velik broj crteža narisan obostrano, što dosta govori o čovjeku koji je i u slobodno vrijeme radio, vjerojatno nalazeći predah od fizički zahtjevnog kiparskog rada u crtačkoj formi. Crtica iz Meštrovićeva intervjua za američki časopis Time Magazine slikovito svjedoči o njegovu stvaralačkom elanu i nakon navršenih 70 godina života:
„Kad su kipara Ivana Meštrovića jednom prilikom upitali kako provodi slobodno vrijeme, na trenutak se zbunio, a zatim izvalio njemu tipičan odgovor. 'Radim!', rekao je i vratio se započetom poslu. Meštrović je kipar stare škole i poslu pristupa s gorljivim intenzitetom. U jednoj godini zna dovršiti čak devet većih djela, te dvadesetak radova manjih dimenzija.“9
Zbirka Meštrovićevih crteža u Galeriji Meštrović prikazuje njegov kreativni proces u svim njegovim nijansama, intrigira bogatstvom ikonografije, ukazuje i podsjeća na njegova brojna ostvarenja u drugim medijima, ali nam ujedno otkriva djela nikad dosanjana – neostvarene projekte koji su ostali zapisani na komadu papira. Crtežom nam je tako dočarao intrigantan ikonografski program koji je zamislio oslikati na svodu vlastite grobnice, nikad ostvareni nadgrobni spomenik rano preminulom pjesniku Kranjčeviću, kiparsko ukrašavanje Zemunskog mosta, kao i arhitektonske vizije neizgrađenih projekata poput Vidovdanskog hrama, crkve Krista Kralja te crkve sv. Ćirila i Metoda. I zaista, pregledom galerijske zbirke, imajući na umu da je posrijedi najbrojnija kolekcija Meštrovićevih crteža uopće, pruža nam se mogućnost cjelovita sagledavanja ovog segmenta njegova likovnog stvaralaštva, kao i Meštrovićeve sveukupne umjetničke djelatnosti.
Promatrajući razvoj crteža u prvoj polovici 20. stoljeća, likovni kritičari Monroe Wheeler i John Rewald posebno su se osvrnuli na crteže kipara. Po njihovu mišljenju dobar kipar ujedno je i dobar crtač, jer instinktivno razmišlja o definiranju oblika, a njegov crtež je „potraga za stvarnošću u skulpturalnom obliku“ (1945: 13). Osim toga, crtež je mnogo praktičnije sredstvo za istraživanje od platna ili gline, koje u svojoj naravi postaje „umjetnikovo sanjarenje i monolog, njegovo ispitivanje umjetničke savjesti, bez pretvaranja i samoobmane“ (1945: 9). Posebna je čar što kod Meštrovića, uz njegova crtačka sanjarenja, vrlo često imamo pred sobom i opredmećenja njegovih umjetničkih vizija u konačnom odabranom mediju – slici, skulpturi ili arhitektonskom projektu. Zbroj svega toga otkriva nevjerojatan opus jednog od najproduktivnijih i najutjecajnijih hrvatskih umjetnika prve polovice 20. stoljeća.